Poziv za koji se spremamo, kako nas uče u školi, predstavlja spoj ljepote, odgovornosti, hrabrosti i odlučnosti. Pomorac ne može biti bilo ko, ali nakon jučerašnjeg dana smatram da bi svako, barem na jedan dan, želio biti.Ja lično, oduvijek volim more, i ne znam bih li mogao živjeti negdje drugdje, sjevernije. Ta ljubav me je i usmjerila na put kojim sam izabrao ići, i kojim vjerujem da ću jednoga dana zakoračiti na palubu kao kapetan.Sitan, ali za nas ogroman dio onoga što nas čeka, iskusili smo juče na školskom brodu Jadran. Od ukrcaja, pozdrava zastavi, mirnog stava dok smo s nestrpljenjem čekali odvezivanje konopa, uzbuđenje je sve više raslo, do momenta kada smo konačno isplovili i kada nas je, poput morskog talasa, zapljusnula neizmjerna sreća i zadovoljstvo. Osjećaj je bio predivan, a užitku je doprinjelo i isplovljenje topovnjače Mornarice Crne Gore, koju sam po prvi put vidio van luke. U toku plovidbe, gledao sam našu prelijepu obalu, koja sa broda daje jednu skroz drugu perspektivu i nove oči kroz koje većina nas nikad nije imala priliku razgledati. Oficiri su nam pokazivali vođenje navigacije, orijentaciju, savjetovali nas, opisivali nam doživljaje i uspomene stečene na Jadranu tokom njihovih godina službe, a povrh svega data nam je i čast upravljanja samim brodom, pod komandom kapetana, čime je učinjeno da se osjećamo istinskim članovima posade. O utiscima bih mogao pričati veoma dugo, a opet ne bih dočarao doživljaj ljuljanja, kojem se nadamo i nestrpljivo ga iščekujemo. Milo mi je što smo ovu avanturu iskusili sa našim dragim profesorom Mirkom Brzićem, koji je samim tim što je imao povjerenja u nas da nas odvede na brod, pokazao koliko smo mu važni i učinio da naša prva plovidba bude iskustvo na koje ćemo se vraćati i koje ćemo zajedno prepričavati još dugo vremena.
Andrija Đurović, II-3
